|
|
| < | svibanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam jedna obična mama, sa jednim običnim poslom i dva vrlo neobična djeteta. Veliko dijete ima čeitri godine, a malo dijete ima dvije godine. Kako živim sama s njima, oni su centar mog života, ali i svih popratnih aktivnosti.
Svaki dan imamo nove doživljaje
, nove stresove
, nova živciranja
, nove situacije
...
A dio njih ću probati podijeliti i sa svekolikom javnosti...
Djeci je potrebna ljubav. Naročito kada ju nisu zaslužila.
H.S.Herbert.
Nemojte se pitati da li je vaše dijete u nečemu dobro. Pitajte se u čemu je dobro.
Anonimni autor
živjelo ljeto. i dani koji počinju sve ranije. moj senior, koji ima narav pjetla, budi se sa prvim zrakama sunca. tako da sam odlučila da ćemo se početi učiti na sat, da bi znao kad je 7 sati i kad se smije dići iz kreveta i buditi ukućane. tj. mene.
i nauči on vrlo brzo koliko je sati, i na digitalnom i na satu s kazaljkama. naravno, to je označilo i novu eru obožvanja satova. tako da je nabavio i jednu budilicu (onu starinsku, crvenu, sa dva zvona na vrhu...)
i jučer ujutro mi je došao reći da je on na svom satu namjestio da je 7 sati i da se moramo ustati jer je dan.
jedini je problem što su svi drugi satovi pokazivali (nažalost), da je 5 i 35.
zajedno s dužim danima došlo je i lijepo vrijeme. i želja za morem. tako da se danima i senior i junior kupaju s narukvicama navečer u kadi (senior na spajdermena, junior na munjevitog jurića). i svakodnevno postavljaju tisuću pitanja - jel sutra idemo na more? rekla si da kad počnemo nositi kratke rukave idemo na more...
tko će čekat još mjesec i pol? i kako objasniti i da bi i ja išla na more...
Bili smo u maškarama!
Senior je bio drvo - sva druga djeca su bila spajdermeni, betmeni, ninđa kornjače i ostala slatka stvorenja za koja normalno možeš u trgovini kupiti kostim i bez po muke se maskirati - ali ne, on želi biti drvo. Kako da se to napravi? Kako da na njega nakačim grane? Nakon dana i dana razmišljanja, savjetovanja sa iskusnim prosvjetnim radnicima koji su odradili bezbroj priredbi u školama, a sukladno tome i bezbroj kostima, napravili smo kroj, nabavili repromaterijal i krenula sam u bojanje.
Kako je uspjelo, prosudite sami...
A junior je dobio lijepo klaunovsko odjelo. I okej, on će biti klaun. Mama si je kupila zečje uši, mašnicu oko vrata i repić i ja ću kao biti ostarjela playboy zećica. No, ni to nije moglo proći onako kako sam zamislila, jer je junior htio uši - ne klaun periku ili šeširić, nego zečje uši koje je nosao svugdje jedno tjedan dana prija maškara.
Tako da je on zapravo bio mutant klauna i zeca. A meni je preostala moja dugogodišnja maska - vrag. Koja mi, iskreno rečeno i najbolje stoji...
Ne, nemam novog frajera - ima dva mala, ali sasvim dovoljna da me razmljackaju i raspekmeze kada im je to potrebno. Dva tri nova barilačka bisera njegove gospode Josipa...
Probudim se ja tako jedno jutro/noć oko pol 5, a ono gospodin Senior (čitaj Josip) spava u mom krevetu. Nepotrebno je reći da me je probudio Traktor Tom koji se zavukao u moje bubrege... I gledam ga - nemam pojma kad je došao u krevet, tak sam spavala da ga uopće nisam čula, ali dobro kad je već tu...
Ujutro se probudimo, i pitam ja njega (a on jaaaako dobro zna da ne smije meni u krevet i da ja to ne volim baš) da kak to da je on u mom krevetu, a on (mustra jedna) me pogleda i kaže:
"Htjeo sam te gedat kako pavas...."
Aaaaaaa, nijedan frajer to dosad nije tak slatko rekao...
Ili čitaj - mali radi ono što zna da kod mame pali. Isto kao što me tisuću puta dnevno prekine u nekoj prodici/vikanju/pametovanju kad me lijepo gleda svojim plavim okama i (kao) sluša moje prodikovanje/vikanje/pametovanje i samo odjednom me ostavi bez teksta rečenicom (rečenom naaaajumilnijim glasom) "Mamo, ja tebe vojim..."
Pa tko bi ga onda poslao u time out, dao neku kaznu? Naravno da pređem (kao pravi karakter-mama) preko svega i puštam mu da bude po njegovom.
A šta'š...
Proslavili smo Maxov rođendan - trajalo je to od 10.1 do 18.1. - punih tjedan dana, tri torte, puno previše prijatelja, tona vlakova/auta/bagera/kamiona. Iako su vlakovi imali prevlast.
Braco Josip je dostojanstveno odradio svoj posao velikog brace - pojeo je većinu Maxovih slatkiša, preoteo mu većinu (bar one zanimljivije) igračaka, preuzimao od gositju sve poklone, napravo inspekciju i onda odlučio da li da prosljedi poklone do Maxa ili će se, eto, on žrtvovati i uzeti poklone za sebe (da braci ne bude previše...).
Maki je imao tako preoduševljenu facu kada se sve to zbivalo, skužio je, frajerčina, da je u centru pažnje i to mu je SAVRŠENO odgovaralo... Samo se prešetavao od jednog do drugog, sa facom zvanom "tko mi šta može - znam da sam najljepši i najbolji i samo skakućite svi oko mene"
Količina nereda i smeća koja je ostala poslije sve djece (13 komada) je zapanjujuća - FLORA bi samo na mojoj kući imala posla preko glave. Zašto, o zašto se baš NIJEDNA čaša ne može održati u uspravnom stanju? Zašto, o zašto se baš svaka mora prosuti?
Zašto, o zašto se na svaki komadičak smokija/kekse/čokolade/kolača brzinom svjetlosti suposti barem jedna mala dječja nožica u papučici i na džonu te iste papučice se taj komadić prenese po svih 5 prostorija u mojoj kući?
O zašto? (Naravno da je to retoričko pitanje. Osoba koja ima odgovor na njega zaslužuje Nobelovu nagradu)
Dole su slike (po redu): imamo dvije godine, prva fešta/prva torta; druga fešta/druga torta; treća fešta/treća torta. I onda se čudimo kada kažemo da roditelji male djece grcaju u dugovima i da je dijete trošak... ccc (Naravno, da sve to skupa vrijedi svake lipe...)
Vidjeli smo naaaajvećeg snješka u Hrvata. Zove se Ivica.
http://www.virovitica.info/vijesti/2786
Dečki su došli do njega, stali mu pod noge i onda komično pogledali gore (prva asocijacija su mali peso Snupix i veeeliki Obelix iz crtića).
Josip je na to rekao
"Mamo, jel on veliki do svemirskog broda?"
Dakle, nakon skoro godinu dana uhvatila me želja da pišem o svojim dječacima...
Koji su sada godinu dana veći (ne moš vjerovat), pametniji, mudriji, posebice u domeni "Kako zaje... mamu"
Dakle, omjer snaga definitivno više nije u našoj kući: ja mama protiv njih, nego njih dvoje protiv mene.
Proslavili smo Božić naveliko, u duhu mira i praštanja, ljubavi i razumijevanja (čitaj, svađe i tuče za sve igračke koje su se našle ispod bora, a naravno da su dobili poklona veličine omanjeg Turbo limača...).
Vozni park strojeva/auta/bagera/kamiona/vlakova nam je zavidan, ozbiljna građevinska tvrka ga se ne bi posramila (kada IGH propadne, neka dođe k nama...).
Josip je bio izbezumljen od sreće sa svakim novim poklonom, iako mu nije bilo jasno kako to da postoje borovi ispod kojih NEMA poklona za njega - kako je slatko pitao "Pa jel oni nemaju Božić"
Izdivili smo se brojnim lampicama, "nješkima" po Maxovom, Mrazovima (iliti po hrvatski Božičnjacima) izvozili se u vlakovima, a sada se ludilo nastavlja - u nedjelju slavimo Maxov rođendan! A za mjesec dana Josipov.
Još poklona!
Još vlakova!
Još bagera!
Još kamiona!
Jel ima netko garažu za iznajmit?
Imamo puuuuune tli godine. Rođendan se slavio danima - prvo još su friški dojmovi od bracinog rođendana, a već je Josipov tu. Tako da smo večer prije pričali o tome da kad se naspava onda je rođendan, onda ćemo ići u vrtić nositi čokoladno selo i počastiti prijatelje... tako da nije mogao dočekati leći spavati.
U pola 7 rođendanskog dana je otvorio oči i prošaptao:
"Jesam se naspavao?"
Ja rekla "Jesi"
"Onda mi je jođendan?"
Jupi jupi jupi. Dobio je lijepu čestitku od prijatelja u vrtiću (svaka čast tetama), a popodne je od tete Marijane i bake Mirjane dobio veeeeeeeeejiki cuveni taktoj. s pikojicom.
Još da zna okretat pedale... Ali je cvrkutao i veselio se samo tako...
Onda je došla nedjelja, pa su došli pijatelji, pa smo obnovili vozni park tako da bi i Prajo bio ponosan - jedno 3 bagera, nekoliko traktora, kamion, ali i hitna pomoć, helikopter i policajci.
I sve je navečer prebrojao, poslagao kod kreveta i rekao što je dobio od koga.
A sada je to valda gotovo...
Razgovor ugodni kada sam došla sa posla, a Josip me bio preželjan, i kako sam ušla tako je počeo pričati i objašnjavati i cupkati za mnom.
Nakon 5 minuta, već pregladnila, sjela sam za stol jesti. A on pored mene i uporno "Mamo, u vutiću je bilo... i mamo jesi ti dosja... i mamo kako ćemo ići se igati..."
I kažem ja njemu "Josipe, kad se jede onda se šuti."
A on meni tužno i pretužno "Zasto? Ne bi ja sutio..."
Kakva čokolada, čipičips, slatkiši... - slaninica je zakon.
Josip, pravi slavonac dakle, obožava jesti špek ili kako on to od milja zove - slaninicu.
I sinoć smo bili kod bake i dede, i deda Laci njemu za večeru nareže fine slaninice, napravio male sendvičke, i on se je naravno najeo toga do sita. I kada smo krenuli doma, on je svojim plavim okama zatreptao dedi i rekao "Jel imas jos saninice, meni za posije?"
I deda dao cijeli komad, lijepo mu zamotao i dijete s tim otišlo u auto. Jer će ga on naravno čuvati.
Putem doma (koji traje jedno desetak minuta), na stražnjem sjedalu tišina, ja su svojim mislima vozim, kada u jednom trenu, već pred kućom, moj Josip punih ustiju meni kaže
"Mamo, imas kuha?"
On je odmotao svoju slaninicu, počeo ju jesti i sad mu je tu,
Ljubomora - predivan osjećaj koje ima starije dijete kada držite mlađe dijete na rukama. Ili kada mlađe dijete ima neku igračku (koje starije nije ni pogledalo niti jednom do sada) u rukama. Naravno da baš tada hoće baš tu igračku.
Tek na sekundu, tako da se mlađe rasplače, i da mama ima radi čega šiziti.
Tako bješe neki dan, Max je hodao oko kauča, držeći se za njega, i pokušao dohvaiti stolić, tako da nastavi hodati oko njega. Ovaj puta nije uspio, pao je i lupio glavom u stol. I naravno rasplakao se.
I mama ko mama, odmah sam ga uzela na ruke, stisnula, počela ljubiti i maziti... a Josip stoji sastrane i gleda.
Pita me: "Zasto baco pace?"
Ja mu kažem jer se lupio u stol. I stoji on par trenutaka i gleda nas kako se mazimo, okrene se, ode do stolića i sam se klepi glavom u stol.
I kaže "Mamo, i ja sam se jupio, Boji me..." 
Hvala Bogu pa mame imaju dvije ruke i veliko krrilo da stanu dvije maze u njega...
